X
Prijava
X
Registracija

X
Forgot Password
Što sada?

Molimo provjerita Vaš email pretinac i poruku od nas,

Slijedite poveznicu kako biste postavili novu lozinku

Nedavno dodani proizvodi ×

Trenutno nemate proizvoda u košarici.

Ostalo /

Doping u sportu

Podjeli članak

Riječ doping najvjerojatnije potječe iz nizozemske riječi „doop“, koja je označavala opijumsko piće kojim su lopovi omamljivali žrtve. Riječ bi mogla potjecati i od riječi dop, imena za alkoholni napitak sa stimulativnim učinkom korištenim u plemenskim ceremonijama u Južnoj Africi prije koje stoljeće. I kod nas se u jeziku može čuti sleng riječ „dop“ za heroin.

Korištenje dopinga sve sportske organizacije i većina pojedinaca smatra moralno pogrešnim jer narušava samu bit sporta – pošteno natjecanje i natjecateljski duh. Neki su se svojom upornošću trudili pošteno postići ono što prevarant postigne ubrizgavanjem često opasnih kemijskih spojeva.

 Zbog toga je on i zabranjen. Sve veće organizacije, a najpoznatiji je Međunarodni olimpijski odbor, imaju liste nedozvoljenih supstanci na koje se sportaši testiraju. Nedozvoljenom supstancom smatra se sve što zadovoljava barem dva od sljedeća tri kriterija: supstanca mora poboljšavati rezultat; mora predstavljati prijetnju sportaševu zdravlju; te mora biti u suprotnosti s duhom i običajima sporta.

 Posljedice pada na doping testu svima su poznate i vrlo oštre. Uglavnom rezultiraju medijskim skandalom, javnim sramoćenjem, oduzimanjem odličja i zabranom bavljenja sportom na duže vrijeme. Ipak, doping i dalje ostaje stalna pojava u sportu, unatoč ozbiljnim posljedicama. Niti jedne Olimpijske igre ne prođu bez da se nađe barem nekolicina sportaša pozitivnih na nedozvoljene supstance. Postoje razni odgovori na to pitanje.

Doping nije moderna pojava. Već se u antičkim vremenima spominje korištenje raznih supstanci za poboljšavanje rezultata. Sportaše su hranili posebnim režimom prehrane. U skandinavskim zemljama postoji legenda o piću koje su pili njihovi ratnici. Ono ih je činilo snažnima, ali uz moguću nuspojavu – izazivanje ludila. U starom Rimu doping je bila česta pojava kod utrka dvokolica, gdje su vozači pili razne čajeve kako bi ojačali.

U 19. stoljeću dosta se koristio opijum kod brzog hodanja, kao i nitroglicerin koji se biciklistima davao kad bi se umorili. Nitroglicerin ubrzava disanje i rad srca pa omogućuje sportašima da se nastave kretati, no često je, u kombinaciji s umorom, uzrokovao halucinacije. Popularni su bili i amfetamini i kokain, oboje jaki stimulansi (i prilično opasne droge koje uzrokuju ovisnost). Koristio se i strihnin, alkaloid utjecajem sličan kofeinu, no prilično otrovan. Na maratonu na prvim Olimpijskim igrama njegovo korištenje smatralo se nužnim zlom – pobjednik prvog maratona, Thomas Hicks, dva puta je primio injekciju strihnina od svojeg trenera – za vrijeme utrke! To ga je skoro koštalo života; nakon utrke jednostavno se srušio. Treća bi ga doza vjerojatno koštala života.

No pravi je bum doping doživio izumom anaboličkih steroida u 20. stoljeću, točnije 1958. Za to je zaslužan John Bosley Ziegler, liječnik američkog tima dizača utega. Treba napomenuti da je i on sam u poznim godinama istupio protiv korištenja takvih supstanci, tvrdeći da je to sramota za sportaše i sport uopće te da žali što ih je ikad davao sportašima. No godina je bila 1960., a John Ziegler bio je mlad. Cijeloj ekipi dizača utega ubrizgao je Dianabol (ime za metandrostenolon), no svejedno su izgubili od Sovjetskog Saveza (oni su opet svojim sportašima ubrizgavali dodatni testosteron). S eksperimentima je prestao kad je uvidio da u velikim dozama Dianabol uzrokuje oštećenje jetre.

U nogometu je doping malo rasprostranjen; dijelom jer se radi o timskom sportu, a djelom jer dosta vještina koje su u njemu bitne nije moguće dobiti kemijskim putem. Svejedno, povijesno najpoznatiji primjer je Everton koji je osvojio Premier ligu u sezoni 1962 / 1963 uz pomoć amfetamina. Drogu su im nudili u svlačionici i s vremenom su je svi počeli uzimati, a dosta se igrača „navuklo“ i nije moglo igrati bez tableta.

Doping je osobit problem u pojedinačnim sportovima – atletici, biciklizmu i dizanju utega. Vrsta supstance koja se uzima ovisi o sportu. Sportovi u kojima je najbitnija tjelesna snaga najčešće za sobom povlače korištenje anaboličkih steroida za povećanje mišićne mase. Takve supstance sportašima omogućuju da treniraju duže, da se brže oporavljaju od treninga. Dobre su i za brže dobivanje mišićne mase. No nuspojave mogu biti opasne – od poremećaja ponašanja (agresivnosti) do smanjenja plodnosti, ćelavosti te rastom dojki u muškaraca. Često se javlja oštećenje bubrega, a u žena dlakavost i produbljeni glas. Popularno je i korištenje hormona rasta, no novija istraživanja pokazuju da visoke količine tog hormona mogu smanjiti kondiciju i otpornost na trening (iako povećavaju mišićnu masu).

Koriste se i već spomenuti stimulansi, kao što su kokain, efedrin, kofein i amfetamini. Nedavno je popularan bio modafinil, koji pomaže pri održavanju budnosti, a zabranjen je prije početka OI u Ateni 2004. godine. Većina stimulansa s vremenom uzrokuje ovisnost, a može uzrokovati i naglo zatajenje srca.

Razni diuretici (lijekovi za pospješavanje izlučivanja urina) koriste se kako bi se zamaskirala prisutnost i ubrzalo izlučivanje nedozvoljenih supstanci, te tako „prevarilo“ testiranje. Protiv bolova uzrokovanih treningom znaju se uzimati razni narkotici bazirani na morfiju. Oni su posebno opasni jer vrlo lako izazivaju ovisnost.

Beta-blokatori, lijekovi prilično popularni za kontrolu povišenog krvnog tlaka, koriste se u nekim sportovima kao što su streličarstvo i streljaštvo jer usporavaju rad srca te time olakšavaju ciljanje i povećavaju preciznost.

Kod biciklista je popularna metoda krvnog dopinga. Radi se o povećavanju količine crvenih zrnaca u krvi čime se povećava njezina mogućnost prijenosa kisika iz pluća u mišiće. Time se povećava sportašev aerobni kapacitet (VO2 max) i izdržljivost. Postoji više metoda, a najpopularnija je uzimanje eritropoetina, hormona koji pospješuje stvaranje krvnih zrnaca. Također se koristi i metoda autotransfuzije, gdje sportaš sebi presađuje prethodno izvađenu krv. Veliki skandal koji je izbio u vezi dopinga Lance Armstronga povezan je i s uzimanjem tog hormona.

Protiv dopinga uglavnom se bori edukacijom sportaša i obveznim uzimanjem i analiziranjem uzoraka urina. Najčešće se koristi metoda masene spektrometrije, uz pomoć koje se dobiva spektar koji molekule reflektiraju natrag. Spektar je za svaku molekulu jedinstven pa se uz pomoć te metode lako može otkriti prisustvo nedozvoljenih spojeva. Prilikom uzimanja uzoraka prave se dvije inačice uzoraka – A i B. One služe kako bi se mogla provjeriti vjerodostojnost testiranja u slučaju sumnje, kao i da bi se omogućilo naknadno testiranje netaknutog uzorka ukoliko se utvrdi sumnja u uzimanje dopinga. Uzorci s Olimpijskih igara testiraju se i osam godina nakon natjecanja. Ako je uzorak A pozitivan, testira se i uzorak B kako bi se otklonila svaka sumnja u lažno pozitivan rezultat. U timskim se sportovima ne testiraju svi igrači, već se izbor odvija nasumičnim odabirom.

Danas je sve popularnija i tzv. „biološka putovnica“, koja sadrži podatke o testovima i određene biološke indikatore. Ako tijekom karijere dođe do znatnih odstupanja, može se posumnjati u korištenje nedozvoljenih sredstava. Sve su glasniji napori od sportskih tijela da države doping proglase kaznenim djelom, a Svjetska biciklistička organizacija uvela je i mjere da se testiranje ne provodi od 11 navečer do 6 ujutro kako bi se uklonila prilika za davanje minimalnih, ali opet djelotvornih, doza dopinga. Odbijanje doping testa uglavnom za sobom vuče posljedice kao da je sportaš pao na testu. Uhvaćenim sportašima uglavnom se uzimaju odličja i zabranjuje bavljenje sportom, nekima i doživotno.

Ako ste sportaš koji ne planira uzimati doping, svejedno biste trebali pripaziti da ne biste slučajno, ni krivi ni dužni, pali na testu. Razna sredstva koja se mogu uzeti bez recepta također mogu sadržavati nedozvoljene supstance, pa bi na to svakako trebali pripaziti. Obavezno se informirajte o listi nedozvoljenih supstanci za vaš sport od nadležne organizacije kako biste bili sigurni da ne kršite propise.

Za neke se sportaše koji pate od medicinskih tegoba koje je nužno liječiti nekom od zabranjenih supstanci može oboriti privremena iznimka, uz dosta papirologije i temeljite preglede.

I vrijeme je da probamo dati odgovor na pitanje postavljeno u uvodnim recima ovog teksta – zašto sportaši uzimaju doping sredstva? Za to ima više razloga. Do toga može doći zbog pritiska okoline, rodbine ili trenera za postizanje što boljih rezultata. Ponekad žeđ za slavom, novcem i prestižem motivira sportaše na takav oblik varanja.

Zanimljiv eksperiment bila je Golmanova dilema, koji je 1992. godine u istraživanju pitao sportaše bi li uzeli supstancu koja bi im omogućila neviđen uspjeh u sportu, ali zbog koje bi umrli nakon pet godina. Istraživanje je pokazalo da bi čak polovica prihvatila tu ponudu. No danas su stvari nešto drugačije. Pokus proveden 2009. godine pokazao je da bi samo 1 % atletičara prihvatilo ponudu u tom obliku, a 12 % ako bi supstanca bila bezopasna. Dakle, stavovi se mijenjaju na bolje, no daleko su od iskorjenjivanja; pogledajmo samo nedavni skandal s organiziranim dopingom u Rusiji koji je po njih ostavio teške posljedice, sa 111 sportaša kojima nije dozvoljen nastup na Olimpijskim igrama u Riju.

Doping je loš za sport upravo iz razloga što predstavlja ono što je suštinski suprotno sportu. U sportu se cijeni upornost, napor, uloženi trud i vrijeme. Cilj je dati svoj prirodni maksimum i natjecati se pošteno i časno. Jedino tako se dobar rezultat može nazvati zasluženim, a malo što je bolje od toga. Dopingom se, s druge strane, obmanjuje i sebe i ostale; bez truda se želi postići ono za što drugi naporno rade i trude se. Tu je i veliki zdravstveni rizik koji sportaš na sebe bespotrebno preuzima. Tko zna, možda jednog dana nekakva moderna vrsta dopinga bude općeprihvaćena – no zasada se ipak cijeni iskreni sportski duh.

Ferivisport.hr

Preuzmite aplikaciju za android i ios uređaje
načini plaćanja
Za sigurnost kupovine T-com pay way primjenjuje najmodernije standarde u zaštiti podataka.

jednokratno

gotovina pouzećem

kreditnim i
debitnim karticama



pay pal računom

do 6 rata

diners club

do 12 rata

mastercard
visa

 

american express